U tradicionalnim prijevodima Svetog pisma čitamo predivne stvari o vječnom životu, vječnom evanđelju i vječnoj slavi. Isto tako čitamo strašne stvari kao što su vječna propast, vječna kazna i muka koja se nastavlja u vijeke vjekova Na drugim mjestima u Bibliji čitamo da će sve na nebu i na zemlji u konačnici biti izmireno s Bogom.
Kako se vječna kazna može pomiriti s izmirenjem svega? I kako se vječna propast može pomiriti s vječnom kaznom?
Razumijemo li ispravno te izraze i jesu li oni ispravno prevedeni s izvornog grčkog i hebrejskog?
U ovom članku htio bih istražiti tu temu i pozvati tri svjedoka da nam pomognu u našem istraživanju.
Prvo želim raspraviti lingvističke aspekte, posebno hebrejsku riječ עוֹלָם (olam) i grčke riječi αἰων (aion) i αἰωνιος (aionios) koje su u korijenu te teme - osobito hebrejska riječ olam, koja, vjerujem, nije dobila odgovarajuću pozornost u pisanju drugih ljudi.
Drugo, želim vidjeti kako biblijska kronologija može doprinijeti ovoj temi.
Treće, želim raspraviti znanstvena razmišljanja o vremenu koja proizlaze iz Einsteinove teorije relativnosti.
Zatim ćemo preispitati mnoge od izraza u kojima se u hrvatskom prijevodu koristila riječ vječan i doći ćemo do novog i dosljednog razumijevanja njihovog značenja.
Dio ove rasprave možda će biti teško razumjeti. Neki će čitatelji možda poželjeti preskočiti ranije dijelove i zadovoljiti se samo čitanjem mojih zaključaka ili čak možda drugdje potražiti hranu koja je prihvatljivija njihovom duhovnom probavnom sustavu! Drugi će, osobito oni koji su već proučavali, a možda čak i pisali o ovoj temi, nadam se, steći svježe razumijevanje iz iscrpnijeg proučavanja onog što sam napisao.
Odavde možete prijeći na Kronologiju, Relativnost ili Zaključke.
Vjerujem da među kršćanima postoje dvije široko poučavane zablude u pogledu grčkih riječi aion (αἰων) i aionios (αἰωνιος).
Prvo imamo tradicionalno učenje da aionios uvijek znači vječan, a eis aiona (i slični izrazi) znače zauvijek. Na tom lingvističkom temelju počiva uobičajeno vjerovanje da će većina čovječanstva trpjeti vječnu muku i prokletstvo.
S druge strane imamo suprotno i novije učenje. Ono nam kaže da aion uvijek znači vijek, a aionios znači vjekovan. Vjerujem da je ovo puno bliže istini i sigurno je manje štetno od tradicionalnog učenja. Ali vjerujem da to nije potpuna istina. Razlog tome je neproučavanje značenja hebrejske riječi olam (עוֹלָם) u Starom zavjetu i nepoznavanje različitih lingvističkih načela.
Kako možemo saznati što znači neka starogrčka ili hebrejska riječ? Pogledati u leksikon (rječnik) čini se očiglednim odgovorom. Mnogo je truda i znanstvenog rada uloženo u izradu rječnika i općenito govoreći oni su nam od ogromne koristi. No nisu nepogrešivi i ponekad neosporno odražavaju tradicionalne poglede i teološke predrasude onih koji su ih izrađivali. Da bismo bili sigurniji u vezi značenja riječi, i sami moramo proučavati isto to i koristiti iste metode kao i oni koji su izrađivali rječnike.
Koje su to metode?
Prvo, proučavajte riječ u svim kontekstima u Svetom pismu i drugdje gdje se ona koristi. To je primarna metoda.
Drugo, pogledajte korijene iz kojih riječ dolazi. Olam dolazi od hebrejskog glagolskog korijena alam, koji znači sakriti. Pridjev aionios dolazi od imenice aion. Očekivali bismo da imaju srodna značenja.
Treće, pogledajte srodne riječi u drugim jezicima. Hrvatski eon dolazi od grčkog aion. Ova posljednja metoda možda je najmanje pouzdana. Primjerice, francuska riječ sensible znači isto što i hrvatska riječ senzitivan - ali ne ono što i hrvatska riječ senzibilan.
Prva metoda uvijek ima konačni autoritet. Značenja riječi mijenjaju se s vremenom i mogu odstupati od izvornog zbog čega su preostale dvije metode manje pouzdane.
Većina ljudi zna da su izvorni rukopisi Starog zavjeta napisani na hebrejskom, dok su oni Novog zavjeta napisani na grčkom jeziku. Ali mnogi ne razumiju utjecaj hebrejskog na grčki jezik Novog zavjeta.
Obratite pozornost na sljedeće činjenice. Svi pisci Novog zavjeta, osim Luke, bili su rodom govornici hebrejskog ili aramejskog. (Znanstvenici se ne slažu kojeg. Hebrejski i aramejski dovoljno su slični jedan drugom da njihove razlike u ovom kontekstu nisu važne, dok je grčki posve drugačiji). Pisci su pisali na hebrejskom pa su kasnije bili prevedeni na grčki ili su pisali na grčkom, ali su još uvijek razmišljali na hebrejskom. Stranci koji govore hrvatski često u hrvatski donesu strukture, izgovor i značenja riječi iz vlastitog jezika. (Jednom sam čuo za nekog Izraelca koji je u restoranu pozvao pile na večeru, iako ga je zapravo htio naručiti!) Većina izvornih govornika hrvatskog jezika isto to, pa čak i gore, čine kada pokušavaju govoriti drugim jezicima. Kad su govornici hebrejskog pisali knjige Novog zavjeta na grčkom ili kad su ih prevodili s hebrejskog na grčki, sa sobom su iz hebrejskog u grčki prenijeli strukture i značenja riječi. To znači da ako želimo biti sigurni u vezi značenja neke grčke riječi u Novom zavjetu, često moramo pitati koja je hebrejska riječ time prevedena. Koja se hebrejska riječ krije iza grčke?
Kad tako proučavamo novozavjetnu grčku riječ, kako možemo znati koja je odgovarajuća izvorna hebrejska riječ? Na sreću imamo već gotov leksikon u obliku Septuaginte. Septuaginta je grčki prijevod Starog zavjeta izrađen u Aleksandriji u 3. stoljeću prije Krista. Kad su u Novom zavjetu citirali Stari zavjet, koristili su tu verziju. Ona čini važnu poveznicu između hebrejskog i grčkog i često nam ukazuje na ideju iza grčkih riječi u Novom zavjetu.
Sve je ovo snažno povezano s našim aktualnim proučavanjem. Grčkim riječima aion i aionios u Septuaginti prevedena je hebrejska riječ olam. Ne možemo ispravno proučavati grčke riječi aion i aionios (kao što su mnogi pokušali) ne proučavajući hebrejsku riječ olam koju su često prevodili tim riječima.
Započet ćemo proučavanjem hebrejske riječi olam, riječi koja se u hebrejskim spisima javlja oko 440 puta.
Kad god u hrvatskim prijevodima Starog zavjeta nalazimo riječi vječan i zauvijek, odnose se na hebrejsku riječ olam.
Imenica olam dolazi od glagolskog korijena alam koji znači sakriti. Kao što ćemo vidjeti iz odlomaka iz Svetog pisma u nastavku, nemoguće je dosljedno prevesti riječ olam na hrvatski ili bilo koji drugi jezik, ali jedna se misao provlači kroz sva mjesta na kojima se koristi. Odnosi se na vrijeme koje je sakriveno našem pogledu. Ona govori o vremenu koje je zašlo za horizont našeg pogleda.
Riječ olam uglavnom se koristi na tri načina:
1. Govoreći o prošlosti doslovno od olam (מֵעוֹלָם i מִן הָעוֹלָם). Ovi izrazi javljaju se najmanje 20 puta, a njihove ću primjere citirati koristeći tipične standardne prijevode:
Svi navedeni primjeri su prijevodi istog hebrejskog izraza od olam, ali jasno je da je vremensko trajanje različito. Najkraće je vrijeme Izaijine šutnje. Najduže je vrijeme od kojeg je Bog bio Bog!
2. Govoreći o budućnosti doslovno do olam (לְעוֹלָם, עָד עוֹלָם i עַד הָעוֹלָם). Do olam je uobičajenije nego od olam. Kao i izraz od olam jasno se odnosi na vremenska razdoblja različite dužine.
Ilustrirat će to sljedeći primjeri:
Svi ovi rédci prevode hebrejski izraz do olam (uz male varijacije). Najkraće vremensko trajanje su tri dana koja je Jona proveo u ribi, iako se njemu to činilo kao vječnost. Najduže, baš kao i kod od olam, jest vremensko razdoblje u kojem će Bog biti Bog.
3. Govoreći o stvarima dugačkog ili naizgled beskrajnog trajanja. Za to se olam koristi u vezi s imenicom i obično se na hrvatski prevodi pridjevima vječan ili zauvijek. Evo nekoliko primjera: vječni Bog, vječni savez, vječni posjed, vječno svećenstvo, vječna zapovijed, vječne planine, vječna vrata, vječni život, rob zauvijek.
Svi - znanstvenici i teolozi - slažu se da planine nisu vječne. Prije no što je Bog stvorio zemlju, bilo trenutno riječju ili dugotrajnim geološkim procesom, planine nisu postojale. Isto tako svatko tko vjeruje u Boga vjeruje da ne postoji vrijeme u kojem on nije postojao te da nema vremena u kojem će on prestati postojati.
Kako to da olam ima toliko različitih značenja od tri dana do beskonačnosti? Razlog je u njegovom korijenu. Kao što sam rekao, ta riječ dolazi od glagola alam koji znači sakriti. Jedna misao se proteže kroz svaku uporabu riječi olam. Ono o čemu razmišljamo proteže se neprekidno do granica našeg pogleda i dalje preko njih. Njegov početak ili kraj, ili pak oboje, skriveni su našem pogledu. Nalaze se izvan vremenskog horizonta pojedinca ili cijelog čovječanstva. S onu stranu vremenskog horizonta, unatrag ili unaprijed, sve je skriveno.
More seže do horizonta. Koliko ide dalje? Ne znamo. Moguće je da ide malo dalje ili da ide u beskraj. Horizont je najdalje do kuda vidimo. Ako more ima kraj, mi ga ne možemo vidjeti. To opisuje riječ olam. Bilo da se radi o Bogu, planinama ili vratima, ili uništenju starog grada, mi ne vidimo kraj. On nestaje na horizontu našeg pogleda.
Riječ olam najprikladnije se koristi za opis Boga. On je bio prije početka vremena. On je sveprisutni Ja jesam. On će biti nepromijenjen kada vrijeme prestane postojati. On ostaje skriven našem prirodnom pogledu.
Za razliku od grčke riječi aion, hebrejska riječ olam nikada ne znači vijek. Moji hebrejski rječnici, iako se razlikuju po drugim pitanjima, u tome se slažu.
U kasnijem (rabinskom) i u suvremenom hebrejskom olam često znači svijet ili svemir. Kao i vrijeme, svijet i svemir protežu se daleko preko horizonta našeg pogleda u nevidljivo. Ali olam rijetko, ako uopće ikada, u Starom zavjetu znači svijet. Tamo se uvijek odnosi na vremensko trajanje.
Sada svoju pozornost moramo okrenuti Septuaginti.
Kako je riječ olam s tri načina na koje se koristi prevedena na grčki? Nalazimo da je olam gotovo uvijek preveden grčkim riječima aion i aionios.
Od olam postaje ἀπο του αἰωνος ili od aiona.
Do olam postaje εἰς τον αἰωνα ili do aiona.
Kada se olam koristi s imenicom obično postaje pridjev aionios.
Sva tri grčka izraza javljaju se u Novom zavjetu. Zato moramo pretpostaviti da kad se ti izrazi na isti način koriste u Novom zavjetu kao što se koriste i u Starom zavjetu, imaju isto značenje. Pogledat ćemo nekoliko primjera.
1. Gledajući unatrag u vremenu - od aiona (ἀπο των αἰωνων). Ovaj ili sličan izraz u kojem se koristi aion, javlja se u sljedećim stihovima:
Kao što obeća od davnine na usta proroka svojih (Lk 1:70). Tajne koja je od vječnosti bila sakrivena u Bogu (Ef 3:9). Tajne koja je bila sakrivena kroz vjekove i pokoljenja (Kol 1:26).
Svi ovi izrazi obaziru se što dalje unatrag u vremenu, ali neki su od njih jasno ograničeni na ljudsko postojanje na zemlji. Ne vraćaju se beskrajno u prošlost.
2. Gledajući unaprijed u vremenu - do aiona ili u aion aiona (εἰς τους αἰωνας ili εἰς αἰωνας αἰωνων). Ovi izrazi s malim razlikama javljaju se više od 60 puta. Evo nekoliko primjera:
Tvoje je kraljevstvo i moć i slava zauvijek (Mt 6:13).
Baš kao i s hebrejskim izrazom do olam, ovdje vidimo veliki raspon zamišljenog vremena, od dijela osobnog životnog vijeka do vremena u kojem će Isus ostati nepromijenjen. Ipak u svakom slučaju možemo reći da vrijeme seže do granice i prelazi granicu našeg pogleda.
U nekim slučajevima kao što je Isus Krist isti jučer i danas i zauvijek će biti isti dužina vremena je jasna iz konteksta. U drugima poput Dim se njihovih muka diže u vijeke vjekova vremensko trajanje nije jasno pa proučavanjem Svetog pisma moramo odlučiti koji je najbolji prijevod.
3. Kada se olam koristi s imenicom u Starom zavjetu, nalazimo da je u grčkom zamijenjen pridjevom aionios (αιωνιος).
Ukupno se riječ aionios koristi 70 puta u Novom zavjetu. Najmanje na 45 mjesta javlja se uz riječ život. Koristi se s pozitivne strane i uz riječi Bog, evanđelje, slava, spasenje, otkupljenje i stanovi, a s negativne strane s riječima vatra, sud, kazna i propast.
Iz uporabe riječi aion i aionios u Novom zavjetu i Septuaginti vrlo je jasno da se mogu odnositi na neograničeno i na ograničeno trajanje. Ne možemo pronaći samo jednu hrvatsku riječ da bismo ih preveli. Opet moramo proučavanjem Svetog pisma odlučiti koji je najbolji prijevod u svakom primjeru u kojem se te riječi koriste.
Vratit ćemo se na ovu točku nakon što raspravimo još dva značenja u kojima se riječ aion koristi u Novom zavjetu.
Iz navedenog jasno vidimo da se imenica aion i pridjev aionios koriste na isti način kao i hebrejska riječ olam te označavaju dugačko vremensko razdoblje gledano unaprijed ili unatrag do i onkraj vidljivog vremenskog ograničenja u kontekstu u kojem se koriste. Ali riječ aion u Novom se zavjetu koristi na još dva načina.
Prvo, aion se koristi u značenju vijek, dugačko ali ograničeno vremensko razdoblje. Nigdje se u Starom zavjetu olam ne koristi u tom smislu. Postoje 4 reference na budući svijet (Mt 12:32, Mk 10:30, Lk 18:30, Heb 6:5). Od toga dva uključuju reference na sadašnje doba. Imamo jednu referencu na doba koje dolazi (Ef 2:7). Imamo 5 referenci na kraj vremena (Mt 13:39, Mt 13:49, Mt 24:3, Mt 28:20, Heb 9:26). To je značenje hrvatske riječi eon, koja dolazi od grčkog aion.
Drugo, aion se koristi u značenju svijet. Neki ljudi kažu da aion uvijek znači vijek, ali to sigurno nije tako u sljedeća dva retka:
Govorio nam je po Sinu po kome je stvorio aione (Heb 1:2).
Vjerom doznajemo da su aioni stvoreni Božjom riječju tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga (Heb 11:3).
Sigurno je istina da je Bog stvorio vjekove, ali jasno je da vjekovi ne može biti ispravan prijevod riječi aion u ovim kontekstima. Što god aion znači, bilo je vidljivo, a to isključuje vremenska razdoblja. Dakle, 11. poglavlje Poslanice Hebrejima prolazi kroz Stari zavjet, počevši u Postanku i prirodno je da stvaranje svemira bude prva tema. U 1. poglavlju Poslanice Hebrejima (gornji citat) bilo bi posve prirodno da, kad se govori o Isusovoj slavi, on bude opisan kao akter u stvaranju svemira. Kada bismo govorili o njemu kao akteru u stvaranju vjekova, to bi bilo točno, ali u kontekstu ne bi bilo relevantno. Cijela je Poslanica Hebrejima tumačenje starozavjetnih spisa. Stvaranje svemira ponosno stoji na prvom mjestu u prvom poglavlju Postanka. Stvaranje vjekova ne spominje se nigdje.
Svoja ćemo otkrića sažeti na sljedeći način:
Hebrejska riječ olam nema istoznačnicu u hrvatskom jeziku. Izvedena je iz riječi alam koja znači sakriti. Ona gleda unatrag i unaprijed do vremenskog horizonta i govori o stvarima koje imaju vremensko ograničenje i o stvarima koje ga nemaju. U suvremenom hebrejskom ona znači svijet ili svemir, a KJV (prijevod kralja Jakova) prevodi ju četiri puta riječju svijet.
Grčke riječi aion i aionios koriste se u Septuaginti za prijevod hebrejske riječi olam. Zatim se u Novom zavjetu koriste s identičnim značenjem kao i u Septuaginti. Dijelovi Novog zavjeta izvorno su napisani na hebrejskom ili aramejskom i gotovo je sigurno da je izvorna riječ u tim slučajevima bila olam. Dosljedan hrvatski prijevod nije moguć, ali smisao je: do granica našeg vremenskog horizonta i dalje.
Grčka riječ aion isto se koristi u značenju vijek ili dugačko vremensko razdoblje s početkom i završetkom.
Uz to grčka se riječ aion u množini koristi sa značenjem svjetovi ili svemir.
Učenje da do aiona (εἰς αἰονας) uvijek znači zauvijek i da aionios (αἰωνιος) uvijek znači vječan, pogrešno je jer nije u skladu s mnogim odlomcima u kojima se te riječi koriste u Starom i Novom zavjetu.
Isto je tako pogrešno i učenje da aion uvijek znači vijek i da aionios uvijek znači vjekovan jer ni ono nije u skladu s mnogim odlomcima u kojima se te riječi koriste u Starom i Novom zavjetu. I ja sam to poučavao u prošlosti, ali sada sam prepravio svoj članak o Univerzalnom izmirenju (prije Vječni sud) kako bi odražavao moj sadašnji pogled.
Zanimljivo je primijetiti da grčka riječ Hades (Αιδης), područje duhova mrtvih, doslovno znači nevidljiv. Duhovi umrlih odlazili su u nevidljivi svijet. Nadalje vrlo slična grčka riječ aidios (αἰδιος) obično prevedena riječju vječan (u Judi 6 i Rim 1:20) mogla bi isto značiti nevidljiv, a ne vječan. Iznenađuje da čak i engleska riječ hell (pakao) dolazi od latinskog celare što znači sakriti. Pakao je izvorno značio skriveno mjesto. Riječ okultan dolazi od istog korijena i isto doslovno znači skriven.
Sada ćemo pozvati drugog svjedoka po pitanju vremena, a to je Biblijska kronologija. Mnogi su znanstvenici kroz stoljeća pokušavali pomiriti različite datume i vremenska razdoblja koji se spominju u Bibliji. Prije otprilike 150 godina Irac po imenu Sir Edward Denny otkrio je zapanjujući ključ za otključavanje te tajne. U Bibliji postoje različiti kalendari koji su se koristili istovremeno i koji su bilježili različita vremenska razdoblja. Jedan kalendar je bilježio vrijeme prema ljudskom izračunu. Drugi kalendar je bilježio vrijeme samo kad su Božji planovi za njegov narod napredovali. Na 14 godina od Išmaelovog rođenja do rođenja Izaka, kada je u Abrahamovom šatoru bio krivi nasljednik, taj se kalendar zaustavio. Vrijeme se nije bilježilo jer su Božji otkupiteljski planovi privremeno mirovali. Kad su Filistejci osvojili kovčeg saveza i držali ga u svojoj zemlji 20 godina te u drugim vremenima ugnjetavanja u vrijeme sudaca, taj se kalendar opet zaustavio. Sat je stao kada su Židovi 70 godina bili u babilonskom ropstvu. Bog tada nije bilježio vrijeme u taj posebni kalendar.
Kada se razdoblja neuspjeha uklone iz kronologije Izraela, preostalo vrijeme se podijeli u cikluse od točno 490 godina protežući se kroz cijelu starozavjetnu povijest. Očigledne vremenske nedosljednosti u Svetom pismu time se rješavaju.
Istovremeno je, skriveno ispod površine Svetog pisma, postojalo više različitih kalendara, a svi su vrijeme bilježili na različite načine dajući različite mjere u skladu s načelom na kojem su se temeljili.
Na tu temu napisao sam poseban članak pod naslovom Bible Chronology, a posebne internet stranice Bible Chronology i Miracle of Time u to ulaze puno detaljnije. Ali ono što nas ovdje zaokuplja jedna je izvanredna činjenica: Bog ne mjeri vrijeme kao što to čini čovjek. Ono što je čovjeku možda dugačko nesretno razdoblje suda, moguće je da Bogu uopće nije ništa. Sâm Bog je stvorio vrijeme i, premda se očitovao u vremenu posebno u osobi Isusa Krista, on se sâm nalazi izvan njega.
Einsteinova teorija relativnosti uči nas iste lekcije kao i biblijska kronologija. Njena dva važna aspekta odnose se na ono o čemu smo ovdje raspravljali.
Prvo, Einstein je otkrio da je vrijeme relativno, a ne apsolutno. Mi bismo prirodno mislili da je vrijeme fiksno i da je isto za sve. 2 sekunde uvijek su 2 sekunde. 7 dana uvijek je 7 dana. Ali to nije tako. Ono što su jednom promatraču 2 sekunde, nekom drugom bi promatraču mogle biti 3 sekunde. Ono što je jednom promatraču jedan dan, nekom drugom moglo bi biti tisuću godina!
Kako se neki objekt približava brzini svjetlosti, vrijeme se kreće sporije. Kada bismo sinkronizirali dva identična sata i jedan stavili u svemirski brod koji putuje od zemlje, po njegovom povratku na zemlju njegov bi sat pokazao da je prošlo manje vremena nego na satu kod kuće. Otkriveno je da sat smješten na vrh vrlo visokog tornja zapravo mjeri manje vremena, nego identičan sat smješten na dnu. Razlog tome je to što se sat na vrhu kreće brže zbog rotacije zemlje.
Vrijeme na svemirskom brodu sve se više skraćuje kako se približava brzini svjetlosti. Jedan dan na svemirskom brodu mogao bi odgovarati jednoj godini za promatrača na zemlji. Nemoguće je da neki objekt putuje brzinom svjetlosti, ali kada bi to mogao, vrijeme bi se skratilo do ničeg ili bi prestalo postojati.
Vrijeme nije poput fiksnog apsolutnog hodnika kroz koji prolaze ljudi i događaji. Istina je zapravo da svaka osoba i svaki objekt ima individualnu vremensku ljestvicu koja ovisi o njegovom individualnom kretanju i neovisna je o svom drugom vremenu.
Na ovoj činjenici temelji se mnogo znanstvene fantastike koja govori o putovanju kroz vrijeme. C. S. Lewis te ideje koristi u svojim romanima o Narniji. Dječji junaci u njegovim pričama mogli su prolaziti kroz vrata u ormaru i provesti sate, dane, tjedne, mjesece ili godine u Narniji i vratiti se u Englesku otkrivši da u njihovom uobičajenom svijetu vrijeme nije prošlo.
Fizičari kažu da ništa ne može putovati brzinom svjetlosti. Ali niste li pročitali da Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu? (Luka 18:27). Apostol Ivan je napisao da je Bog svjetlo. Slijedeći naša fizička načela vidimo da ono što je Bogu malo ili ništa vremena promatraču na zemlji može biti dugačko ili beskrajno.
Kralj David je dotaknuo tu istinu kad je zapisao, Jer je tisuću godina u očima tvojim ko jučerašnji dan koji je minuo ili kao noćna straža (Ps 90:4). Petar je zapisao slične riječi: U očima Gospodnjim jedan dan je kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan (2. Pt 3:9).
Čak nam i naše iskustvo priča istu priču. Vrijeme leti kada smo zaokupljeni ili kada uživamo, a može biti beskonačno dok čekamo i ne radimo ništa. Svaku noć položimo glavu na jastuk i 8 sati nam prođu, a da naš um ne registrira vrijeme. A čitamo i Jakov je služio za Rahelu sedam godina, ali mu se učinile, zbog ljubavi prema njoj, kao nekoliko dana (Post. 29:20).
Drugi vid relativnosti koji nas se tiče poznat je kao prostorno vremenski kontinuitet. Prostor i vrijeme nisu neovisni jedno o drugom, već su u odnosu. Prostor i vrijeme zajedno čine četiri dimenzije. Putovanje prostorom ne može se odvojiti od putovanja vremenom.
To potvrđuje činjenicu da je Bog stvorivši svemir stvorio i vrijeme. On sâm nalazi se izvan jednog i drugog. Prije no što je stvorio svemir u dalekoj prošlosti nisu postojali niti prostor niti vrijeme. Kada jednom u budućnosti on sve dovede do okončanja, prostor i vrijeme prestat će postojati.
Hebrejska riječ olam i grčka riječ aion obje prethode suvremenoj znanosti u svojoj sposobnosti da se odnose na prostor i vrijeme. Njihovo značenje šire je od onog što smo prije mislili.
Sada se vraćamo preispitivanju uporabe grčke riječi aionios u svjetlu naših lingvističkih i znanstvenih otkrića. Nalazimo da je ta riječ savršeno prikladna da opišu stvari koje se odnose na Boga i prostor duha. U Starom zavjetu čitamo o stvarima koje su nevidljive, privremene i ograničene jer su pripadale domeni prirodnog, zemaljskog. U Novom zavjetu susrećemo se s duhovnim ekvivalentima tih zemaljskih stvari koji su nevidljivi, nebeski i trajni.
Od sada ću grčku riječ aionios zamijeniti hrvatskom riječju eonski. Eonski je postojeća riječ u hrvatskom jeziku, ali je tako slabo poznata većini ljudi da je njena prednost u tome što na nju nisu vezane unaprijed stvorene ideje. Umjesto poznatih izraza vječni Bog, vječni život, vječno spasenje itd. pisat ću eonski Bog, eonski život, eonsko spasenje itd.
Pavao je napisao, nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo je eonsko (2Kor 4:18). Riječ eonsko opisuje one stvari koje ljudsko oko nije vidjelo, ljudske uši nisu čule jer one pripadaju nevidljivoj domeni Božjeg kraljevstva.
Jednu po jednu obradit ćemo stvari koje Novi zavjet u grčkom opisuje pridjevom eonski.
I u Novom (Rim 16:26) i u Starom zavjetu, sâm Bog opisuje se kao eonski Bog. Abraham zazove ime Jahve - Bog eonski (Post 21:33).
Ta riječ govori da je Bog uvijek bio, sada jest i uvijek će biti. On je veliki Ja jesam, stvoritelj prostora i vremena, a sâm je izvan i onkraj njih. On je Duh, a ne tijelo i nevidljiv je ljudskim očima.
Više od polovice mjesta na kojima se eonski koristi u Novom zavjetu, povezano je s riječju život. Ona opisuje život koji je Isus došao donijeti. Tko vjeruje u sina ima eonski život (Ivan 3:36). Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla ima eonski život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život (Ivan 5:24). Isus je došao donijeti eonski život.
Naglasak riječi eonski nije u dužini ovog života, nego u njegovoj prirodi i kvaliteti. Vrlo jednostavno postoje dvije vrste života. Stari zavjet glavni naglasak stavlja na prirodni, fizički život. Poštuj oca i majku da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj. Dug fizički život je bilo najbolje što je stari savez mogao ponuditi. Isus je došao dati duhovni život. To je bio i jest život na posve novoj i drugoj razini. Fizički život je vidljiv, privremen i uništiv. Duhovni život je nevidljiv, trajan i neuništiv. Sve to sadržano je u značenju riječi eonski.
Tko vjeruje u Sina ima eonski život (Ivan 3:36) U ovom i mnogim drugim stihovima ne nalazimo buduće, nego sadašnje vrijeme. Ne imat će eonski život, već ima eonski život. Eonski život nije beskrajni produžetak ovog života nakon naše smrti. To je novi, duhovni život koji primamo od Isusa kad ga prihvatimo.
Isus je usporedio ta dva života riječima upućenim Nikodemu: Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha duh je (Ivan 3:5).
U Novom zavjetu kakav imamo Isus je koristio grčku riječ aionios da bi opisao taj život; ali bez sumnje riječ koju je stvarno koristio bila je hebrejska riječ olam. Kao što smo vidjeli, riječ olam govori o vremenu koje se proteže unatrag i unaprijed u vremenu i onkraj vremenskog horizonta u domenu koja je skrivena našem prirodnom oku. To je najbolje što ljudski jezik može učiniti da bi opisao život koji je nevidljiv i neobjašnjiv prirodnom umu, koji nadilazi sva ograničenja vremena i prostora i koji ne pripada domeni zemlje, nego Božjem kraljevstvu.
U Heb 9:14 čitamo da je Krist, po eonskom Duhu prinio sebe Bogu kao žrtvu bez mane. Grčka riječ pneuma, prevedena na hrvatski riječju Duh, u osnovi znači vjetar. Rijetko se nalazi sama, već treba kvalifikaciju da bi se pojasnilo njeno značenje. Najčešće čitamo o Duhu Svetom ili Duhu Božjem. Ovdje Pavao koristi riječi eonski Duh da bi pojasnio da govori o nadnaravnom, nebeskom, nevidljivom Duhu koji dolazi od Boga, a ne o zemaljskoj sjeni i vjetru.
Riječ evanđelje znači radosna ili dobra vijest. U Starom zavjetu poslanicī su donosili dobre vijesti Sionu o obnovi Jeruzalema i nedvojbeno su donosili veliku radost. Ali to nije bilo eonsko evanđelje. Sionski blagoslov u tom razdoblju pripadao je privremenoj i vidljivoj domeni. On nije mogao trajati. Eonsko evanđelje je evanđelje o eonskoj obnovi, životu, spasenju i otkupljenju. Svi ti blagoslovi skriveni su prirodnom oku, ali su trajni i stvarniji od njihovih fizičkih i vidljivih ekvivalenata.
Isus je postao uzrok eonskog spasenja svima koji mu se pokoravaju (Heb 5:9). On je ušao jedanput zauvijek u Svetinju nad svetinjama vlastitom krvi i pribavio nam eonski otkup (Heb 9:12).
Teme spasenja i otkupljenja protežu se stranicama Starog zavjeta. Bog na predivan način otkupljuje svoj narod iz Egipta. Zatim prolaze stoljeća i oni, nažalost, opet upadaju u ropstvo u Babilonu. Često u Knjizi o sucima Bog šalje svoje spasitelje da spase njegov narod od njihovih neprijatelja. Sva ta spasenja bila su samo privremena po prirodi, a oni su uvijek iznova upadali natrag u ropstvo.
Eonsko spasenje i otkupljenje posve su novi i drugačiji. Još jednom vidimo da su u suprotnosti s privremenim spasenjem i otkupljenjem iz Starog zavjeta te pripadaju trajnoj, nevidljivoj duhovnoj domeni Novoga.
Da vas prime u svoje eonske stanove (Luka 16:9). Imamo zgradu koja je djelo Božje, eonsku kuću na nebesima, koja nije sagrađena ljudskom rukom (2Kor 5:1). Idem da vam pripravim mjesto da i vi budete gdje sam ja (Ivan 14:3). Prirodni um razmišlja o životu u fizičkoj kući izrađenoj od opeke ili kamena. Salomon je čak sagradio fizičku kuću od kamena u kojoj će živjeti Bog. Isus nije otišao pripremiti stan u nebu u kojem će njegovi sljedbenici uživati nakon smrti. On je njima i nama pripremio nevidljivo, duhovno mjesto u kojem može stanovati odmah sada i ovdje.
Sada se okrećemo naizgled negativnim imenicama uz koje se u Novom zavjetu koristi pridjev eonski. Nalazimo imenice vatra, kazna, propast, sud i grijeh (iako neki rukopisi umjesto grijeh čitaju sud).
Ovdje nalazimo ozbiljan logički problem s tradicionalnim tumačenjima. Vječna kazna označava kaznu koja se nastavlja zauvijek. Vječna propast vjerojatno znači da ono što je uništeno prestaje postojati zauvijek. Kako nešto što je prestalo postojati može nastaviti trpjeti kaznu? Zapravo ćemo kasnije vidjeti da je taj izraz, koji se javlja samo jednom u Bibliji, gotovo sigurno pogrešan prijevod. Niti izraz vječni sud baš nema smisla. Hoće li se sud odvijati zauvijek - kao kad sud trajno zasjeda? Ili je to radije sud s vječnim posljedicama? Vječna vatra isto baš nema smisla. Vatra nastavlja gorjeti dok ne izgori njeno gorivo i tada je posao obavljen. Čak i ako ovi izrazi pojedinačno imaju smisla, skupno su jedni drugima proturječni. Opet dolazimo do istih zaključaka kao i ranije. Riječ eonski, obično u našim Biblijama prevedena riječju vječan, odnosi se na prirodu vatre, propasti, suda ili kazne, a ne na njihovo trajanje. Ona govori o stvarima koje su nebeske, duhovne i nevidljive, a ne o zemaljskim vidljivim ekvivalentima tih stvari koje vidimo prirodnim očima.
Vatra, sud, kazna i uništenje međusobno su povezani i često se javljaju zajedno u različitim odlomcima Svetog pisma. No mi ćemo sada promotriti kako Sveto pismo o njima govori pojedinačno.
Tema vatre javlja se mnogo puta u Starom i Novom zavjetu. Sam Isus je više puta govorio o vatri. U Mt 25:41 čitamo ove riječi: Idite od mene, prokleti, u oganj eonski pripravljen đavlu i anđelima njegovim.U Mt 25:41 kaže: Bolje ti je kljastu ući u život, nego s dvjema rukama i nogama biti bačen u eonsku vatru. U Mk 9:42 je govorio o neugasivoj gehenskoj vatri. U Lk. 16:24 bogataš iz prispodobe se strašno mučio u ovom plamenu. Isto tako čitamo riječi Ivana Krsititelja da će pljevu sažeći ognjem neugasivim (Mt 3:12), a u Otkrivenju: bit će mučen ognjem i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom. I dim se njihovih muka diže u eon eona (Otk 14:10,11).
Eonska vatra protivna je eonskom životu. Pravedni odlaze u eonski život, dok nepravedni odlaze u eonsku vatru. Značenje riječi eonski isto je u oba slučaja. Kao što je eonski život viša, duhovna i nevidljiva vrsta života čije je zemaljski život samo slika, eonska vatra je viša, duhovna i nevidljiva vatra čija je prirodna vatra samo slika.
Isus je rekao, Ja sam put, istina i život. Život je dio Božje prirode. Tako je i vatra. Mojsije je rekao izraelskom narodu: Jahve, Bog tvoj, oganj je što proždire (Pnz 4:24 citirano u Heb 12:29). On je govorio Mojsiju iz gorućeg grma, a pred Izraelcima je išao u stupu od ognja. Dalje čitamo, Jer on je kao oganj ljevačev. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro (Mal 3:3).
Osim što se koristi s pridjevom eonski, vatra se nekoliko puta koristi s pridjevom neugasiv. Ta se misao zapravo provlači kroz Sveto pismo. Bog je Mojsiju govorio iz gorućeg grma (Izl 3:2). To nije bila obična vatra. Sve obične vatre spale ono što gori ili to pretvore u pepeo i dim i prestanu gorjeti kad je posao obavljen. Ali grm nije prestajao gorjeti. Ova je vatra bila drugačija od svake obične vatre i pripadala je višem redu koji nije vezan prirodnim zemaljskim zakonima.
Bog je kasnije rekao Mojsiju, Neka na žrtveniku trajno gori vatra; neka se ne gasi (Lev 6:13). Nema sumnje da je to Mojsija podsjetilo na gorući grm i da je simboliziralo Božju prisutnost.
Izaija i knjiga Otkrivenja govore o dimu koji se uzdiže u olam ili u aione aiona. Ni to nije moguće zemaljskoj vatri, već ima smisla samo u Božjoj nadnaravnoj domeni.
Ista ta Božja eonska vatra djeluje na cijeli ljudski rod. Ona krštava i čisti svete. Ona će pročistiti i ispraviti grešnike sve dok cjelokupno božansko djelo Božje ne bude dovršeno za čitavo čovječanstvo.
Kad se Gospodin Isus objavi s nama, zajedno s anđelima svoje moći, u ognju žarkome i osveti se onima koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se evanđelju Gospodina našega Isusa. Oni će biti kažnjeni eonskom propašću (eonskom izgubljenošću), daleko od lica Gospodnjega i od slave njegova veličanstva (2 Sol 1:7-9). Vjerujem da je izgubljenost bolji prijevod grčke riječi ολεθρος, nego propast (vidi Olethros - Destruction or Lostness?). Zato sam riječi vječna propast zamijenio s eonska izgubljenost.
Ideje vatre, kazne i izgubljenosti sve su povezane u ovom odlomku. Oni koji odbace evanđelje Isusa Krista trpjet će kaznu odbačenosti iz Božje prisutnosti. Bit će izgubljeni. Isus je tri puta govorio o onima koji će biti bačeni u krajnju tamu. Radi se zasigurno o istoj stvarnosti kao što je i eonska izgubljenost. Ta kazna događa se onkraj i izvan našeg svijeta i osjeta; a kada njena svrha bude ispunjena, svi će biti izmireni s Bogom. Dobri Pastir na kraju će pronaći svaku ovcu koja je bila izgubljena.
U Heb 6:1,2 čitamo o početnom nauku o: pokajanju od mrtvih djela, vjeri u Boga, naukom o pranjima, polaganju ruku, uskrsnuću mrtvih i eonskom sudu. Ljudski suci donose ljudske odluke. Te su odluke pogrešive jer čovjek gleda na vanjštinu. One su isto tako i ograničene po svojoj snazi da donesu korist. Bog je božanski sudac koji gleda na srce. Istiniti su i pravedni sudovi njegovi (Otk 19:2). Eonski sud je Božji sud.
Isus je svoju prispodobu o ovcama i jarcima završio riječima: I otići će ovi u muku kaznu eonsku, a pravednici u život eonski (Mt 25: 46). Glavno značenje grčke riječi kolasis (κολασις), koja je ovdje prevedena kao kazna jest popravljanje. Je li Isus govorio o vječnom popravljanju? Kakvo bi to popravljanje moglo trajati zauvijek? Je li Bog nesposoban dovršiti svoje djelo? Eonska kazna ili popravljanje odvija se u višoj, nevidljivoj duhovnoj domeni s druge strane vremena i prostora našeg materijalnog svijeta. Božje popravne i obnavljajuće namjere za cijelo stvorenje bit će savršeno ispunjene.
Ako grčku riječ aionios prevedemo kao vječan ili vjekovan susrest ćemo se s nedosljednostima i proturječnostima. Ako pratimo njene korijene u hebrejskoj riječi olam koja nam ukazuje na nevidljivu, bezvremensku domenu, Sveto pismo će poprimiti novo i dosljedno značenje.
Sve opisano riječju aionios ili eonski svoj korijen ima u Božjoj bezvremenskoj naravi. Sve što je eonsko odnosi se na njega. Eonski život i eonska vatra su eonski jer su dio naravi Boga koji je od vječnosti do vječnosti, od olam do olam. Te stvari postoje tijekom cijelog ljudskog vremena i prelaze u bezvremensku i nevidljivu domenu duha. One nadilaze shvaćanje naših vremenom ograničenih umova i pripadaju bezvremenskoj i duhovnoj domeni Boga.
Sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! (1 Kor 13:12).